U četvrtak 6. studenog 2025. godine, u nazočnosti nekoliko desetina tisuća građana pristiglih iz svih krajeva Republike Hrvatske i inozemstva, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, pokopani su nedavno pronađeni i identificirani zemni ostaci heroja Domovinskog rata, dragovoljca HOS-a Jean-Michel Nicoliera, ubijenog (smaknutog) na Ovčari 20. studenog 1991. godine. Ovaj mladi plemeniti Francuz, rođen u mjestu Vesoul, Francuska, 1. srpnja 1966., do dolaska u obranu naše zemlje 1991., s Hrvatskom nije imao nikakvu prethodnu vezu. Vijesti o ratu u Hrvatskoj i neravnopravnoj borbi Hrvata protiv daleko nadmoćnijeg srpskog okupatora, taj nerazmjer u sili i namjera Srpske vojne okupacije druge zemlje, nepravda koju je jači nametao slabijem, bio je jedini motiv koji je ovoga mladog čovjeka doveo kod nas, u Hrvatsku, u Vukovar. I kada je bio ranjen i imao priliku napustiti Grad, ostao je vjeran svojim suborcima i gradu koji je branio: “Vukovar je moj izbor, u dobru i u zlu!”, riječi su kojima je opisao svoj odnos spram te situacije. Svoju vjernost, dosljednost i plemenitost u obrani Hrvatske platio je vlastitim životom.
Jean-Michelov dolazak u Hrvatsku podsjeća me, po malo, na moj impulzivni odlazak na Kosovo, u kasnu jesen 1989. godine. Godinama i mjesecima prije toga bili smo bombardirani vijestima s Kosova u kojima su srpski mediji demonizirali i dehumanizirali kosovsko Albansko stanovništvo, opravdavajući time strašnu represiju koju su provodili nad tim napaćenim ljudima. Trenutak kada sam ja prelomio u sebi moj odnos spram tih događaja bila je vijest–snimak izmučenih i ispijenih lica rudara rudnika Stari Trg u Trepči, Kosovo, koji su, radi dugogodišnje nepravde i represije koju je Republika Srbija provodila nad Albanskim stanovništvom Kosova, odlučili ostati u rudniku, pod zemljom, na dubini od nekih 1000 metara, u štrajku glađu, sve do ispunjenja njihovih razumnih i opravdanih zahtjeva. Cinični komentar srpskog novinara da ovi napaćeni ljudi štrajkaju glađu samo dok su kamere upaljene, a čim se kamere ugase da onda jedu banane, bila je kap koja je prelila čašu mojega strpljenja i trpeljivosti. Na brzinu sam spakirao nužne stvari, sjeo u auto, i već sam sljedećeg jutra bio na Kosovu, i tamo ostao sljedeće dvije godina, podupirući njihovu opravdanu borbu na sve načine kojima sam bio vičan, sve do početka srpske agresije na Hrvatsku.
Za one koji se uporno ne sjećaju, samo da ih ukratko podsjetim, već je početkom 1991. nastupila otvorena Srpska agresija na Hrvatsku, te je nastao takav teror i nezamislivi zločini koje Europa ne pamti još od vremena Drugog svjetskog rata. U kratkom vremenu; JNA, paravojne srpske postrojbe iz Srbije, te domaći Srpski izdajnici koji su im se s radošću priključili, okupirali su i potpuno devastirali 1/3 hrvatskog državnog teritorija, hrvatsko stanovništvo su protjerali, a one koji su tamo ipak ostali – pogubili su na najsvirepiji mogući način. Najtragičniji zločin cijeloga Domovinskog rata dogodio se nakon pada Grada heroja – Vukovara, 18. studenog 1991. godine. U periodu od 18. do 21. studenog 1991., u logoru formiranom na stočnoj farmi Ovčara kod Vukovara ubijeno je, što klanjem, što batinanjem, što strijeljanjem – 264 osobe, uglavnom Hrvata, ranjenika pokupljenih iz Vukovarske bolnice. Zbog toga je zločina studeni najosjetljiviji period u cijeloj godini za sve one koji Hrvatsku nose na srcu, a posebice za Hrvatske branitelje, stradalnike Domovinskog rata, te njihove obitelji. Da budem još jasniji – studeni je, za sve nas koji smo ti i takvi – najsvetiji mjesec u godini. Oni koji to kao „ne znaju“ ili ne žele znati – ne znaju to s „dobrim“ razlogom.
Studeni je, pretpostavljam, pomno i brižljivo odabrani termin od SNV-a, SKD Prosvjeta, te i od, pretpostavljam, SDSS-a (čije je sjedište stranke od 19. ožujka 1997. izmješteno, zamislite, baš u Vukovar), da se Dani srpske kulture u Hrvatskoj održe baš tada, u studenome, pretpostavljam s valjanim i dobrim razlogom.
Dana 3. studenog 2025. se u prostorijama Mjesnog odbora Blatine, u Splitu, trebala održati folklorna priredba u organizaciji SNV – Srpskog narodnog vijeća i SKD Prosvjeta. Je li ta priredba bila legalno i na vrijeme najavljena, te je li i odobrena od Uprave mjesnog odbora Blatine, to je pitanje za znatiželjne, gladne istine. Uglavnom, skupina tada nepoznatih osoba je došla u prostorije MO Blatine, te nenasilno zamolila izvođače iz Novoga Sada, mlađe i starije životne dobi, da napuste prostoriju, te da se planirana priredba neće održati. Sve to se vidi i čuje i na snimljenom video materijalu, a o tome svjedoče i očevidci toga neugodnog događaja.
Dana 7. studenog 2025. je u prostorijama Srpskog kulturnog centra u Zagrebu, kojih se u Hrvatskoj iz sredstava Hrvatskog državnog proračuna gradi nevjerojatnih njih 40 (četrdeset) – po svim većim gradovima RH, a koji se nalazi u samome centru centra grada Zagreba, u Preradovićevoj ulici, uz prosvjede mnogih nezadovoljnika, otvorena likovna izložba autora Dejana Medakovića. Za one koji ne znaju, a htjelo bi znati više, Dejan Medaković je, u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, bio predsjednik SANU – Srpske akademije nauka i umetnosti, te je koautor i potpisnik zloglasnog Memoranduma SANU – koji je bio politička platforma opravdanju za teritorijalnim pretenzijama Srbije na teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za one koji slabije čuju i slabije vide, a nemaju TV u boji, taj je Srpski „kulturni“ događaj ravan, recimo, apsolutno nezamislivoj mogućnosti da Republika Hrvatska u, isključivo hipotetičkim, Danima hrvatske kulture u Srbiji (što apsolutno ne postoji i ne može se ni u snu dogoditi), u jednome od svojih Hrvatskih kulturnih centara u Srbiji, od njih ukupno 40 (četrdeset), podignutih isključivo sredstvima srpskih poreznih obveznika i iz Srpskog državnog proračuna, postavi izložbu, recimo, akvarela notornog Ante Pavelića. Pametnome dosta!
Usput, na znanje, Republika Hrvatska je nedavno, svojim novcem, u gradu Subotici u Vojvodini, Srbija, podigla vrtić s namjerom služenja Hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji i to na Hrvatskom jeziku. Pogađate li kako je ova epizoda završila? Srpske vlasti su zabranile rad vrtića na hrvatskom jeziku, pa on sada radi na, isključivo, srpskom jeziku. Čestitam. To se zove država.
Za one koji uče i htjeli bi znati više, još nešto malo o činjenicama. Zapitao sam sveznajući ChatGPT što zna o financijama SKD Prosvjeta pristiglih iz Proračuna RH. Odgovor je sljedeći. U periodu od 2023. do 2025. godine SKD Prosvjeta Zagreb je dobila, ukupno, 3.313.100,00 EUR-a, dok su Pododbori SKD Prosvjeta, u tome istom periodu od 2023. do 2025. godine, dobili još dodatnih ukupno 1.743.000,00 EUR-a, što sveukupno zajedno iznosi točno 5.056.100,00 EUR-a (pet milijuna pedeset šest tisuća i sto EVR-a). Za usporedbu, središnja hrvatska kulturna institucija Matica hrvatska je, u sličnom razdoblju, dobila sveukupno „ogromnih“ 1.210.012,00 EUR, što je 4,18 puta manje od SKD Prosvjeta. Ako laže ChatGPT – lažem i ja.
Ali, kako kažu u onoj čuvenoj reklami, to još nije sve. I Ministarstvo kulture i medija RH izdašno i kontinuirano podupire nakladničke projekte povlaštenog dijela srpske zajednice u Hrvatskoj, ne propitujući ni slučajno njihov sadržaj i poruku. Tako je, eto, potporu izdanju dobila i knjiga Gorana Babića i mnogih drugih kroatofoba – lista je podugačka, Google-ajte i vi malo. Za usporedbu, moje knjige, ako je to ikakva referenca, koje po najvišim standardima struke obrađuju teme Domovinskog rata i novije hrvatske povijesti – bivaju od istoga tog Ministarstva redovito odbijane, kako za potporu izdanju knjige, tako i za otkup za nacionalne knjižnice. Dugi su prstići UDBA-e.
No vratimo se mi ponovo, na čas, našem svetom studenom. Ako u studenom nisu Dani srpske kulture, onda je, do prije dvije godine, tradicionalno godinama, na sami dan obilježavanja pada grada Vukovara 18. studenog, bio Pupovčev igrokaz performans bacanja cvijeća i vijenaca u rijeku Dunav, radi obilježavanja tobožnjih srpskih žrtava u gradu Vukovaru, stradalih od „ustaške“ ruke. To mi je tako, godinama išlo na živce, ta monstruozna insinuacija da su Hrvati u Vukovaru ubijali svoje sugrađane Srbe. Ako je i bilo kakvih žrtava, a bilo je, onda su oni poginuli od nebrojenih srpskih granata ili srpskih snajpera, kao što su, zajedno s njima, ginuli i njihovi hrvatski sugrađani. Znam to jer sam i sam tada bio tamo, u to zloglasno vrijeme, u Vukovaru i, Božjom milošću, ipak preživio.
Godinama sam, kao i mnogi drugi građani Hrvatske i dijaspore, na Dane sjećanja žrtve Vukovara i Škabrnje, običavao odlaziti u Grad heroja i u Koloni sjećanja odati počast poginulim kolosima obrane Grada. Te 2023. godine, na žalost, nisam mogao ići jer sam već 5. studenog završio u Bolnici Rebro s ozbiljnom dijagnozom otkazivanja rada bubrega, jetre, te upalom ovojnica krvnih sudova. Jednom riječju, šanse za preživljavanje bile su mi minimalne i jako, jako ograničene. Kako sam već godinama prije na mome FB profilu ukazivao na sramotni Pupovčev vukovarski igrokaz, koji se ponavljao iz godine u godinu, učinio sam to i ovaj put, naglašavajući da ovaj post sada šaljem iz bolnice i da su mi šanse za preživljavanje jako male. Uz post je išla i moja fotografija iz bolničkog kreveta. Da li zbog moga dramatičnog apela, da li zbog stjecaja svih dobrih okolnosti, uglavnom, te godine pa nadalje, igrokaz Milorada Pupovca i sljedbenika u Vukovaru je zaustavljen živim štitom hrvatskih branitelja. Kako tada, tako i jučer i danas, a nadam se i sutra i za vijeke vjekova. Amen.
I evo nas ponovo na Danima srpske kulture u Hrvatskoj koji se, gle čuda, odigravaju, koje li slučajnosti, baš, samo i isključivo u mjesecu studenom, što je izazvalo, prosudite sami, opravdani revolt kod jednoga dijela hrvatskih građana u Splitu i Zagrebu, a što je i bio cilj ove SNV-SDSS pomno isplanirane provokacije, jer Milorad Pupovac i društvo ništa ne prepuštaju slučaju. Sve što rade, rade s predumišljajem. I dok si dlanom o dlan – već je veći broj hrvatskih građana završio, ekspresno, iza rešetaka. Tako to radi pravna država. Identificirati, locirati, transferirati,..
Kada smo već kod pravne države, da li se još tko, osim mene, sjeća događaja iz ljeta prošle godine, koji se dogodio u Glini. Tamo je, naime, jedan nestašni „netko“ (nikada nismo doznali tko!) naletio u punoj brzini svojim autom na poveću skupinu biciklista, isprovociran, zamislite, hrvatskim zastavicama koje su imali na svojim biciklima. Vijest je u eteru bila cijelih, maksimalno, petnaest minuta, da bi zatim hitro bez traga nestala. Naime, niti državni nacionalni niti lokalni elektronički mediji nisu je više, iz nekog, pretpostavljam, višeg cilja, ponavljali. A privatni elektronički i tiskani mediji u Hrvatskoj su, i onako, već odavno, u većinskom srpskom vlasništvu. Na pamet mi, također, padaju i dva „nestašna“ momčića stranoga državljanstva, koji su opet, prošlo ljeto, svojim autom probili kapiju, navodno, strogo čuvanog vojnog objekta HV u Udbini, pa se malo provozali po pisti. I pravna sudbina tih vragolana zavijena je velom tajne. Pravna država se niti u ovome slučaju nije pretjerano izjašnjavala, a i mediji nisu puno pitali (pogodite zašto?), pa je sve žurno, kao i u masi brojnih sličnih prethodnih primjera srpskog nestašluka, palo u tihi zaborav. O tim događajima nije pisao niti srpski tjednik „HOBOCTN“, također obilato financiran novcem iz RH državnog proračuna. A i kako bi, jer ne stignu, kada su njima glavne teme, iz broja u broj, Jasenovac i Gradiška Stara, VRO Oluja, ZDS,.. te ismijavanje Domovinskog rata i Hrvatske države koja ih obilato financira.
Imajući sve to na umu Hrvatski se građani s pravo pitaju kuda sve to vodi? U kakvoj mi to zemlji živimo i dokle tako? Hrvatski se građani, s nevjerojatnom brzinom i lakoćom identificiraju, lociraju i u zatvor transferiraju, dok se ovim drugima, povlaštenoj manjini, stalno i stalno progledava kroz prste. I da stvar bude još tužnija, u Hrvatskoj živi barem 20.000 Srba koji su se odazvali pozivu i stali na branik svoje ugrožene Domovine Hrvatske. Mnogi od njih su, čak, položili i svoje živote na oltar Domovine. Tko te ljude i njihove obitelji zastupa u ovoj zemlji. Milorad Pupovac i njegovi sigurno ne, jer su se oni gledali preko nišana, sa suprotnih strana bojišnice. Zašto su ovi lojalni u potpunosti obespravljeni, a ovi drugi, koji su po hrvatskoj palili i ubijali – nagrađeni. To je pitanje za 5.056.100,00 EUR-a (pet milijuna pedeset šest tisuća i sto EUR-a). I još nešto pred sami kraj. Nije li načelo reciprociteta najispravniji princip u odnosu dvije strane: kako vi nama – tako i mi vama? Zašto to u Hrvatsko-Srpskim odnosima nije tako?
I da završim. Dok razmišljam o svemu ovome gore spomenutom, misli me neprestano vraćaju u daleke devedesete. Sjećate li se kada je tajanstveni netko sustavno minirao židovske nadgrobne spomenike po groblju Mirogoj. Hrvatske su obavještajne službe brzo otkrile tajnu srpsku grupu zvanu „Labrador“. Ta je grupa trebala provoditi tajne zadatke u cilju kompromitiranja hrvatske države. I jeste. Ne miriše li vam sve ovo gore navedeno na neki mogući oblik specijalnog rata, na neki novi, recimo „Labrador 2.0“ projekt. Pametnome dosta, a valjda i hrvatske tajne službe nešto rade, samo ne znam što čine s prikupljenim podacima – u kojoj crnoj rupi i kojega svemira oni nestaju.
Zagreb, 09. studenog 2025. Zoran Filipović
Fotografija: Zoran Filipović Zoro,
Voćin, 16. prosinca 1991.
