Kažu da slika govori više od tisuću riječi, a na njoj je naš član UBD Ivica Devčić danas u Sustjepanu, prije nego što će zapaliti svijeću svojim poginulim suborcima, i predati je Stipi Peharu sinu svoga oca Vinka, koji je imao posljedice proživjevši taj pakao ali nije više među živima.
Iz ruke u ruku stavljena je u podnožje skromnog obilježja i položen vijenac UBD poginulima.
Ivica Devčić je na fotografiji s gradonačelnikom Matom Frankovićem i predsjednikom Gradskog vijeća Markom Potrebicom, sva trojica su veliki ljudi, Ivica samo izgleda manji zato jer je u kolicima.
Kako bi danas doživljene prizore iskazanog poštovanja i pijeteta povezali s riječju, teško da bi to mogli bolje nego citirajući iskaz branitelja Sustjepana Stipe Poljaka Iz Sinja, koji je, kao i svake godine na ovaj teški dan bio u Sustjepanu:
Iz ruke u ruku stavljena je u podnožje skromnog obilježja i položen vijenac UBD poginulima.
Ivica Devčić je na fotografiji s gradonačelnikom Matom Frankovićem i predsjednikom Gradskog vijeća Markom Potrebicom, sva trojica su veliki ljudi, Ivica samo izgleda manji zato jer je u kolicima.
Kako bi danas doživljene prizore iskazanog poštovanja i pijeteta povezali s riječju, teško da bi to mogli bolje nego citirajući iskaz branitelja Sustjepana Stipe Poljaka Iz Sinja, koji je, kao i svake godine na ovaj teški dan bio u Sustjepanu:
“Tu noć 6.12. oko 4 ujutro ja i Mastelić zamijenili smo Dinka Tomića i Devčića (danas stopostotni invalid). U samo jutro krenuo je minobacački napad na tvrđavu, uvertira za pješadiju. Stajali smo uz zid groblja kad smo primjetili četvoricu, petoricu poviše štreke. Putem radio veze nazvao sam Jakog i izvijestio ga o neprijateljskoj izvidnici, tražeći pojačanje, što je on i učinio. Do 9 sati iza zida groblja bilo nas je 15 i dubrovčana i sinjana, četvorica suboraca odlaze iza prvog napada, dva prema štreki za bolji pogled (30-tak metara poviše) a dva između zida groblja i prvih kuća u slučaju probijanja linije i uklanjanja neprijatelja iza naših leđa.
Nas 11 se rasporedilo uz zid, Perkušić, Šabadin i Pehar na rubu zida uspijevajući podići kakav takav zaklon od stijena, nas osam ostali smo od sredine zida prema Čajkovićin. Dubrovački suborac je ohrabrivao (pok.Tigar) i rekao da nema povlačenja i ako treba da se gine do zadnjeg. Na tvrđavu Srđ su prestali napadi u podne a nas su gazili do noći. Ginulo se tokom cijelog dana uz taj zid, Šaban je prvi smrtno pogođen metar ispred mene, granata ga je doslovno prepolovila. Na njegov vapaj „prijatelji pomozite“, pokušao sam se dignuti ali Dejo me spustio i spasio jer je cijela kanonada padala oko nas. Bacali smo bombe što smo mogli dalje od sebe, u stankama lakše ranjeni su previjali teže ranjene a mene je previo Ive Mateljan (taj dan posijedio i izvršio suicid nedugo nakon izvlačenja iz Dubrovnika).
Cijeli dan smo proveli služeći im kao topovsko meso izmiješani u krvi suboraca i pokriveni sustjepanskom prašinom od kamena izrovanih granatama. Imao sam osjećaj da traje beskonačno i da neću živ dočekati noć. Ležali smo izmiješani izranjavani i poginuli, prsti su mi bili zabijeni od stezanja u drveni kundak „rumunjke“, poklopac zatvarača se razletio a kožni remen bio je presječen gelerom ali je još uvijek bila ispravna. Sa neprijateljske strane groblja došao je Damir Mastelić-Dama. Jedno oko mi je bilo izritirano ali sam ga ipak u trenutku prepoznao i maknuo prst sa okidača. I on je spustio pušku, podigao me sa zemlje i ponio u noć…”
Cijeli dan smo proveli služeći im kao topovsko meso izmiješani u krvi suboraca i pokriveni sustjepanskom prašinom od kamena izrovanih granatama. Imao sam osjećaj da traje beskonačno i da neću živ dočekati noć. Ležali smo izmiješani izranjavani i poginuli, prsti su mi bili zabijeni od stezanja u drveni kundak „rumunjke“, poklopac zatvarača se razletio a kožni remen bio je presječen gelerom ali je još uvijek bila ispravna. Sa neprijateljske strane groblja došao je Damir Mastelić-Dama. Jedno oko mi je bilo izritirano ali sam ga ipak u trenutku prepoznao i maknuo prst sa okidača. I on je spustio pušku, podigao me sa zemlje i ponio u noć…”