Subota, 23. kolovoza 2025.
Jama Jazovka je speleološki objekt koji se nalazi u šumi pokraj naselja Sošice na Žumberačkom Gorju i zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske. Sastoji se od uskog ulaznog dijela nalik zdencu dubokog oko 34 m, na čijemu se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m. Jama Jazovka je poznata kao jedno od brojnih mjesta masovnih ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Kako se radi o strašnom zločinu, u ljude, stanovnike okolnih žumberačkih mjesta, svjedoke i sve one koji su o tome zločinu iole nešto znali, uvukla se zebnja, zavladala je sablasna višegodišnja šutnja usljed velikog straha za vlastiti život, jer su nalogodavci i izvršitelji toga i brojnih ostalih sličnih zločina, kao i režim koji ih je podržavao, još uvijek bili na životu, tako da se o ovome i o drugim sličnim zločinima diljem Hrvatske, nije govorilo javno. Jamu Jazovka je, nakon punih 46 godina šutnje, 29. siječnja 1989. godine, ponovno, samoinicijativno, otkrila grupa entuzijastičnih speleologa, predvođenih karlovačkim speleologom i istraživačem Mladenom Kukom.
Godine 2020. iz Jame su ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili i u jamu ubacili jugoslavenski partizani nakon zauzimanja sela Krašić, u siječnju 1943. godine, ubijenih uglavnom hladnim oružjem – klanjem nožem (da nepotrebno ne troše municiju, kako su sami govorili), te potom vojnici Jugoslavenske armije, u svibnju i lipnju 1945. godine, nakon zauzimanja glavnog grada Zagreba, te svakako nakon završetka Drugog svjetskog rata. Dok se ponovna uspostava mira, u masovnoj histeriji oduševljenja, euforično slavila po cijeloj Europi i svijetu, Jugoslavenske su vlasti, u masovnoj histeriji krvavih i svirepih zločina, to vrijeme iskoristile za obračun sa svojim bivšim, te mogućim budućim neprijateljima. Sve egzekucije provedene 1943. godine u Jami Jazovka provedene su, isključivo, klanjem hladnim oružjem – nožem, dok su one iz 1945. godine, provedene udarcem tupim predmetom u glavu – sjekira, ili pucanjem pištoljem u zatiljak žrtve. Način na koji su ove egzekucije izvršene govori o velikoj mržnji, svireposti i nedostatku bilo kakove empatije počinitelja spram svojih žrtava.
Egzekuciju su provodili pripadnici 13. proleterske i 4. kordunaške partizanske brigade, uglavnom Srbi s Korduna. Po riječima svjedoka Mije Samca, jednoga od rijetkih koji je preživio ovo masovno klanje, svirepom krvavom partizanskom orgijanju prethodio je igrokaz “Narodnog suda” u kome su sudjelovali visoki partizanski časnici: Milka Kufrin (rodom iz Okića), njezin suprug general Rade Bulat, Lutvo Ahmetović i mnogi drugi, sve dok na kraju Marko Belinić nije pročitao konačnu presudu: “U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt! Svi bez razlike. Na pomilovanje nemate pravo i presuda se ima izvršiti još danas!”. I bi tako,.. Treba li uopće i spominjati, svi gore poimenca spomenuti nosioci su ordena Narodnog heroja Jugoslavije! Niti jednome od njih, mada su poživjeli duboku starost i dočekali stvaranje slobodne i samostalna Republike Hrvatske, za ove zločine nikada nije bilo suđeno. Dapače, tadašnji Predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata – Stjepan Mesić, 2003. godine je odlikovao Marka Belinića visokim hrvatskim odličjem – ordenom Reda hrvatskog pletera?!
Sukladno odluci Europskog parlamenta iz 2009. godine, dan 23. kolovoza obilježava se kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima: fašizma, nacizma i komunizma. Za one koji to ne znaju, dana 23. kolovoza 1939. godine sklopljen je protubludni oksimoronski sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza – između nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a (Rusije), poznatiji kao Hitler-Staljin pakt ili Pakt Ribbentrop-Molotov ili, kako se službeno zvao – Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Potpisan je u Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Mihajloviča Molotova i njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa. U prve dvije godine II. svjetskog rata SSSR i Njemačka zajednički su napali više država i podijelili između sebe njihove teritorije. Pakt je bio na snazi sve do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. godine kada je Njemačka napala SSSR.
I ove godine, u duhu obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, kod Jame Jazovka održana je komemoracija, ukop posmrtnih ostataka 814 žrtava, te sveta misa zadušnica, koju je predvodio zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša. Ovome svečanom simboličnom činu nazočio je i veliki broj službenih osoba iz državnog vrha, te još veći broj hrvatskih građana iz svih krajeva Domovine, tjeranih željom da se osobno poklone ovim brojnim nevinim žrtvama.
Jama Jazovka je samo jedno od stotina i stotina masovnih stratišta Hrvata u Republici Hrvatskoj i susjednoj Republici Sloveniji. Pretpostavlja se da je najveće od njih u mjestu Tezno, nedaleko Maribora u Republici Sloveniji, gdje su dovažani i ubijani uglavnom zarobljenici poraženih vojski iz Bleiburga, Austrija. Po nekim procjenama, temeljam sondiranja terena, u Teznom je pokopano između 15.000 i 20.000 Hrvata. Tezno je tek jedno od čak oko 600 masovnih grobnica do sada obilježenih na području Republike Slovenije. Prema članu komisije slovenske vlade za rješavanje problema prikrivenih grobnica Dr. Mitji Ferencu, na čitavom području Slovenije likvidirano je oko 100.000 Hrvata i 14.000 Slovenaca. A koliko li ih je tek na području Republike Hrvatske?
U javnom, znanstvenom i političkom prostoru u nas, uglavnom se govorilo, i govori, o zločinima ustaškog režima, o logoru Jasenovac i slično. Govori se ostrašćeno, često neragumentirano i često s velikom količinom mržnje i gnjeva. I to pravo na govor, onima zainteresiranima za te teme, nitko nikada nije osporavao niti je te teme zabranjivao. Dapače. Te su teme sveprisutne, kako u medijima, tako i u političkom životu i u školskim kurikulumima. O tim se događajima govori, piše… O tim se događajima uči u školi,.. I to je u redu. Ali o ovim drugim, drugačijim zločinima, zločinima komunističke vlasti NE! O tome se šutilo u bivšoj državi, o tome se šutilo u ovoj državi… Ali više NE!
Dok se cijeli svijet sprema za nastupajući Treći svjetski rat, mi se još uvijek mučino s ovim Drugim, koji je trebao završiti još prije 80 godina. Ali nije. Sve dok svaka žrtva, kako iz onog Drugog svjetskog rata, a tako i iz ovoga nedavnog Domovinskog rata, ne nađe svoj smiraj u istini, mira neće, ne može i ne smije biti. Jer to nisu tek Ustaše, Partizani, Hrvatski branitelji,.. već su to nečiji sinovi, nečija djeca, nečija braća i sestre,.. Uopće me ne zanima s koje strane političkog spektra su oni bili. Njihovi najbliži imaju prvao znati što se s njima dogodilo, imaju pravo tražiti pravdu za njih jer žrtve to ne mogu – jer su već odavno svi mrtvi.
Zoran Filipović
Zagreb, 25. kolovoza 2025.
