Dubo Čikor i njegova obitelj bili su uz Udrugu branitelja Dubrovnika od početka, od njenog osnivanja, i dok je On pripremao našu prvu Skupštinu i učio nas kako se organizira jedna udruga imao je već puno iskustva kroz auto-moto sport, kao vrhunski sportaš a i kao entuzijast u organiziranju oktanskih događanja. Malo je nedostajalo da se registriramo i za brzinske trke budući da nam je pružio papire koje je trebalo prilagoditi za braniteljsku udrugu. Ipak je puno toga bilo slično. Srčanost, borbenost, humanost, prijateljstvo… i krenuli smo. Bilo je poteškoća Dubo je pogurao, bilo je nesuglasica Dubo je staloženo uspostavljao mjeru i svojim autoritetom sve mirio i tako je UBD sve više jačala i doprinosila memorijama na suborce koji su ostali na putu do mira i one koji su zatim u miru odlazili.
Kad je Potpredsjednik Udruge branitelja odlučio nešto reći poslije njega je bilo tiho jer uživao je veliko poštovanje. U jedno vrijeme i na Duba su posljedice ratnih dana i borbenih djelovanja pokazale koliko smo podložni svemu što nas je kroz vrijeme dotaklo. Nije bilo povratka, znali smo i on je znao ali uvijek se dopustio našaliti s mjerom poštujući bolest davao nadu ali ona je bila opasna i teška.
Dok god je to uspijevao družio se s nama suborcima, pravio se da može i mi vjerovali da će se dogoditi čudo. Obitelj je bila uz njega, to je bilo njegovo svjetlo i toplina do posljednjeg trenutka. Unatoč svoj brizi uslijedio je odlazak. U nekom rajskom bolidu širokim nebeskim putovima, iznad zemlje koju je branio i volio. Jednostavno tiho hrabar svojim djelima i svim što je iza sebe nama ostavio za Dubrovnik Hrvatskoj.
Naš Dubravko Dubo Čikor je otišao do novog susreta.
Počivao u miru.