Sinoć je u punoj dvorani Centra za kulturu Korčula održana premijera vrijednog projekta i izuzetnog dugometražnog dokumentarnog filma Paule i Đele Jusića „Perast – ranjeni brod“, koji je snimljen po stvarnim događajima u vrijeme najtežih napada na Dubrovnik. Priča je to o prve dvije godine rata razaranja i pljačke kuća u Slanom i cesti do Dubrovnika, koje su provodile JNA i srbo-četnički dobrovoljci i rezervisti. Pored ljudskih tragedija trojice pomoraca s Perasta i njihovih obitelji tu je ona o humanosti čovjeka koji nije bio po nacionalnosti Hrvat, ali je zadužio našu Domovinu svojim djelom. Film doista treba pogledati jer malo je onih koji znaju ovu priču s detaljima što su izvanredno ukomponirani vremenskim slijedom s pričama izravno vezanim za nju. Posebno smo zamijetili i visoku razinu kvalitete i razine zvuka, kojemu kao rijetko u domaćim filmovima ne treba podnapis da bi se sve izgovoreno razumjelo. Tako je gledanje i slušanje ugodno.
Film izvlači iz gledatelja emocije koje je malo tko uspio prikriti. Sve u svemu pravo iznenađenje naših dragih Paule i Đela, koji je član Udruge branitelja Dubrovnika i to od prvog dana na što smo izuzetno ponosni.
U ovoj prigodi naveo bi neke naglaske iz teksta Izv. prof. dr. sc. Tihomir Lukovića objavljenog na portalu Bez cenzure, koji je izravni sudionik pothvata na moru u kanalu između otoka Jakljana i Šipana i kopna početkom 1992., koji je neke sekvence ovog filma snimio jednom starom kamerom na licu mjesta u brodu Perast kada su ga doteglili, usidrili i “oslobodili” u Stonski kanal.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković:
” Bio je to Domoljubni rat za bijeg iz one SFRJ, socijalističke i komunističke Jugoslavije temeljene na oko 500.000 pobijenih Hrvata, države koja je sebe čuvala kroz političke logore, Lepoglavu i druge, kroz Goli otok za „neposlušne“, a koju su štitili uglavnom hrvatski izdajnici. “Sjećam se riječi na radnom mjestu u onom vremenu kada su nam jednom rekli „pazite kako se ponašate da ne povrijedite braću Srbe koji tu rade“, ali to je bilo upozorenje u smislu „pazimo na tebe i čuvaj se ako vidimo nešto što nam se ne dopada“
Nastavlja:
“Te jedne noći, kada je došlo do smjene srbočetničke vojske u Slanom, neprijatelj je isteglio brod Perast u kanal s nakanom da na njega vježbaju tuči iz svih oružja i da ga tako potopi. Silueta broda u noći u kojoj smo vozili od Stona do Šipanske luke bila je tek nejasna tamna masa nečeg velikog plovnog na moru. Sa početkom dana, u zoru, vidjeli se da je to brod Perast i tada je počela kanonada bjesomučne pucnjave neprijatelja iz Slanoga i sa ceste na brod. I tu je sve puklo u nama,,, za nas brod ima dušu i dio je duše svakog pomorca, što je značilo TREBA SPASITI PERAST! Najprije jedan od nas, naš pokojni nezaboravni Ondini, a zatim i Robi, kao svi ostali našli smo se oko Perasta riskirajući živote u toj pucnjavi. Dvojica su se gumenjacima prikrili iza broda, vezali brod za gumenjak i počeli tegliti pod punom paljbom. Svi mi sa gumenjacima bili smo tu da pomognemo ako zatreba i pratili smo tegljenje. Kako je to izgledalo pogledajte u filmu. Ukratko, brod Perast smo ukrali neprijatelju ispred nosa i odveli ga i usidrili u Stonsku valu.”
Sada ću, piše Luković samo prenijeti par rečenica snimatelja ovog filma, para Paule i Đele Jusića koji su za njihov film „Perast – ranjeni brod“ na Facebooku rekli sljedeće: Uložili smo mnogo više od samog rada, dali smo cijeloga sebe. Kilometri puta, sati i dani provedeni na cesti, na snimanjima, u studiju, neprospavane noći, umor koji se miješao s uzbuđenjem, i bezbroj trenutaka u kojima su se isprepletali smijeh i suze. Svaki kadar nosi djelić te priče, priče ispunjene tugom, sjetom i boli, ali i onim najljepšim ljudskim osjećajima: radošću, zajedništvom, vjerom i nadom. Ovaj film nije nastajao samo kamerom i scenarijem, nego srcem. Svaka scena nosi trag svih onih emocija koje su nas pratile dok smo ga stvarali. Bilo je trenutaka kada je bilo teško, kada smo se pitali hoćemo li uopće uspjeti ispričati priču onako kako zaslužuje biti ispričana. No danas, gledajući sve iza sebe, možemo s ponosom i olakšanjem reći, vrijedilo je.“
Pomorci, članovi posade Perasta Pero Sršen, Niko Nodilo i Ante Matić ubijeni su 5. listopada 1991. godine u Slanome od neprijateljskog topništva u pokušaju da im ne padnu u ruke. Njihovo sahranjivanje, kao jedno od humanih djela obavio je Jovan Sredojević, zastavnik JNA koji je živio i umro kao “tajni” hrvatski branitelj u redovima JNA.
Počivali u miru.