Danas je u Gružu svečano otvoren spomenik za petnaestoro dubrovačke djece poginule u Domovinskom ratu.
-Danas stojimo na ovom mjestu u tišini koja govori više od bilo koje riječi. Stojimo pred spomenikom koji nije samo obilježje jednog vremena, nego mjesto trajnog sjećanja. Mjesto boli, ali i mjesto naše odgovornosti. Dubrovnik je u Dumovinskom ratu branio svoju slobodu, svoje dostojanstvo i pravo na život. U toj obrani stradali su mnogi, a među njima i nešto najnevinije što jedan narod ima, njegova djeca. Djeca koja nisu nosila oružje, koja nisu sudjelovala u ratu, koja su trebala imati budućnost. Njihovi su životi prekinuti granatama i mržnjom, uvodno je kazao dubrovački gradonačelnik Mato Franković te nastavio:
-Zato ovaj spomenik nije uspomena na prošlost nego opomena za budućnost. Kao gradonačelnik, ali i kao čovjek i roditelj vjerujem da je najveća rana kad roditelj izgubi svoje dijete, takvu bol ne može nitko izliječiti. Ono što možemo i moramo jest nikada dopustiti zaborav. Ovaj grad znači što znači patnja i biti napadnut samo zato što postoji. Dubrovnik je pokazao i snagu, dostojanstvo i vjeru u slobodu. Zato danas ne govorimo samo o smrti nego i o vrijednosti života, miru i Hrvatskoj koja je izborena velikom žrtvom i generacijama koje moraju znati istinu. Naša je obveza govoriti istinu bez mržnje, ali i bez zaborava, jer narod koji zaboravlja vlastitu prošlost riskira izgubiti i svoju budućnost. Imena djece poginule u Domovinskom ratu ostat će trajno upisana u povijest Dubrovnika i Hrvatske. Ovaj grad ih neće zaboraviti nikada. Neka spomenik bude mjesto molitve, tišine i zajedništva, ali i mjesto susreta, koje će nas uvijek iznova podsjećati koliko je sloboda dragocjena i koliko je bila visoka cijena njezinog stvaranja.
Okupljenima se obratio i jedan od autora, akademski kipar Dalibor Stošić:
-Jedno dijete uzme olovku i svijet odmah postane u boji. Žuto postane sunce, plavo postane more, zeleno postane stablo, crveno postane srce, ružičasto postane nježnost, ljubičasto postane večer prije sna. Dijete ne zna da boja može nositi bol, ono samo crta kuću, majku, oca, brod…Ovdje je bilo 15 djece, 15 ruku, 15 pogleda, 15 svjetova koji su tek počeli birati svoje boje. Zato ovdje stoje olovke, a ne znakovi rata, mačevi i zastave, nego olovke u bojama djetinjstva. One su slomljene, a metal koji će polako puštati trag i boju bit će rana koja tiho krvari, kao sjećanje koje ne pristaje nestati. Zato ovdje boja nije samo boja, svaka boja nosi jedno ime, jednu tišinu, jedan nedovršeni život. Petnaest slomljenih olovaka za petnaest djece. Koja više ne mogu crtati, ali čije boje Dubrovnik neće zaboraviti.
-Stojimo ovdje u tišini koja govori više od bilo koje riječi. Tišine koja govori o 402 djece ubijene u Domovinskom ratu, 402 prekinuta djetinjstva, neostvarena života i praznine koja nikada neće biti ispunjene. Danas ovdje posebno stojimo zbog njih 15 anđela. Izgovaramo njihova imena s poštovanjem i ljubavi: Andrea, Nikolina, Đuro, Marija, Hrvoje, Katarina, Romano, Luka, Šimo, Dolores, Vlaho, Tonći, Maris, Maro i Miho, kazala je Marija Lukšić, predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskog rata Dubrovnik.
-Kao majka poginulog djeteta znam kako vrijeme ne briše bol. Nauči čovjeka živjeti s njom, ali je ne odnosi. Postoje rane koje ne zacjeljuju, nego se nauče nositi dostojanstveno, tiho i s vjerom da žrtva naše djece nikada neće biti zaboravljena. Danas podižemo trajni znak istine, znak da su djeca stradala samo zato što su bila hrvatska djeca, što su živjela u svojim kućama, igrala se u dvorištima i sanjala svoje male dječje snove. Upravo je svibanj bio jedan od najkrvavijih mjeseci za našu djecu tijekom Domovinskog rata. Dok su druga djeca u svijetu crtala proljeće, naša su djeca učila što znače sirene, podrumi, skloništa i rastanci. Zato ovaj spomenik nije samo mjesto tuge, on mora biti mjesto opomene da se ne zaboravi ni ponovi. Da mir nije nešto što se podrazumijeva. Posebnu simboliku donosi današnji blagdan Leopolda Bogdana Mandića, sveca mira, pomirenja i nade. Neka njegov zagovor bude utjeha svim roditeljima koji su ostali bez svoje djece. Mi ne tražimo sažaljenje, već istinu, poštovanje i trajno sjećanje jer narod koji zaboravlja svoju djecu, zaboravio je i na svoje srce. Hvala svima koji su pomogli da ovaj spomenik bude podignut, hvala svima koji danas stojite s nama. Vaša prisutnost govori da naša djeca nisu zaboravljena i da njihova imena žive u ovom gradu. Neka vam je vječna svjetlost, neka vas Dubrovnik i Hrvatska nikad ne zaborave, dodala je majka Luke Lukšića.
Mnoštvu Dubrovčana i njihovih gostiju u Gružu se obratio i hrvatski premijer Andrej Plenković koji se pri dolasku rukovao sa svim roditeljima.
-Dopustite mi da još jednom izrazim sućut svima vama čija su srca slomljena od 1991. od velikosrpske agresije Miloševićevog režima na Hrvatsku. Ovaj simbol slomljenih olovaka, izgubljenih života, prekinutih djetinjstava, zaustavljene obiteljske sreće podsjeća u kako je teškim okolnostima nastala slobodna i suverena Hrvatska. Temelj je Domovinski, obrambeni i pravedan rat, u konačnici pobjednički koji je Hrvatskoj donio slobodu i demokraciju. Vlada je prošle godine donijela odluku da 03. svibnja bude spomendan na svu poginulu djecu u Domovinskom ratu. Slavonski Brod već ima spomenik, ovo je drugi, zahvaljujem akaddemskom kiparu Daliboru Stošiću i arhitektu Hrvoju Bilandžiću što su nakon Okučanskih kocaka vedrine za 51 poginulog u VRO Bljesak napravili i ovaj snažan simbol stradanja dubrovačke djece. Svijest o patnji Dubrovnika prisutna je i u novim generacijama, njihove poruke govore o tome koliko je Domovinski rat utkan u sve nas i zato ovaj prelet hrvatskog rafala danas zaista mir ne doživljavamo nešto što je dato i zauvijek tu. Hrvatska zato jača svoju vojsku i policiju, poštuje hrvatske branitelje koji su najviše dali za našu slobodu. Vaša djeca koja su nažalost prestala biti s nama ostaju nam u srcima kao poruka i obaveza da sustavno vodimo računa da brinemo o svim stradalnicima Domovinskog rata, o suverenoj hrvatskoj povijesti i da nove generacije znaju zbog čega žive u miru i slobodi. Sloboda je simbol Dubrovnika, pa nema dileme da će i ovaj spomenik biti dio kulture ovoga grada, grada-države, Grada Republike, grada koji je Hrvatskoj podario diplomaciju.
Dubrovački biskup Roko Glasnović blagoslovio je spomenik nakon kraće molitve.
Glazbeni dio programa činili su zbor Umjetničke škole Luke Sorkočevića i učenici OŠ Mokošica i OŠ Ivana Gundulića.
Postoje trenuci kada riječi postanu premalo. Danas Dubrovnik nije otkrivao samo spomenik nego i sjećanje na neizgovorene snove, prazne dječje sobe, majke i očeve koji su naučili živjeti s boli koja nikada ne prolazi. Netko je htio biti nogometaš, netko tenisač, netko vatrogasac, liječnik, učiteljica. Ta budućnost nije nikada došla. Ovaj spomenik nije uspomena na tragediju nego zavjet da ćemo pamtiti njihova imena i čuvati istinu.
Tekst: Dubrovnik Insider
Fotografije Dubrovnik Insider i UBD