Prošlo je više od godinu dana od uspostavljene suradnje i pružanja potpore kako bi došlo do realizacije dramaturške adaptacije romana “Kazerma” Jadranke Barač pod nakladničkom kućom Izvori d.o.o.
Napokon je 08. siječnja 2018. godine u 18,00 sati održano njezino predstavljanje u Dvorani Dubrovačkih ljetnih igara.
Još tamo 2. prosinca 2016. godine nakon iščitavanja ovog vrijednog svjedočenja o ratnicima ,djeci i stanovnicima tijekom obrane Grada dobila je kratku “kritiku”:
“Pročitao sam, slojevita je priča i obuhvaća solidno razdoblje vremena. Pomalo se penje, onda kulminira a na kraju kalmava ali u realnosti života a ne u nekakvom happeningu što je dobro. Ništa tu ne bi imao za primijetiti pogotovo što nisam bio u Gradu možda me jedino takne onaj komentar Kapetana o predavanju Vukovara (I Dubrovnika) što nije izraženo kao konstatacija i zaključak ali da se Vukovar mogao obraniti obranio bi se… Obrana su ljudi prije svega, i njihova gotovo neizbježna žrtva, no kako se radi samo o ljudima i oni skrbe za svoju egzistenciju, koje nema bez života. Inače uz svu kompleksnost s obzirom na izravno iskustvo obrane Dubrovnika, Vukovar je priča, koja bez tih ljudi s puškom u ruci nije mogao drugačije proći. Dok je bilo njih dotle je bilo i obrane… Sve pohvale za adaptaciju i vrijednost koja njom ostaje. Nisam se pokušao ozbiljno prihvaćati kritike nego ovako ovlaš i kako mi je došlo. Bravo!”
S obzirom da je Jadranka Barač sestra našeg istaknutog branitelja Dubrovnika Srećka Kljunka, predsjednik UBD je pročitao i mali događaj iz vremena suradnje sa Srećkom, dok je On bio zapovjednik Konavoske bojne:
“Nakon što je prošlo ovo „bubanje“ obišao sam mjesto na koje su padale mine i pokušao izvući određene zaključke. Na livadi su eksplozije ostavile jasne tragove po kojima uz pomoć običnog ručnog kompasa s velikom točnošću određujem smijer iz kojega su došle a po izgledu izrovane zemlje i to da su doletjele s prilične daljine. Kasnija usporedba smijera na zemljovidu upućivala je na dva proplanka s kojih je postojala velika vjerojatnost da su djelovali. Da sam bio na drugoj strani i određivao položaj minobacače bi stavio na manji proplanak, gotovo vrtaču, izbjegavajući „školski“ način po uputstvima. Nakon razgovora s onima, koji su tamo prije rata bili u “rezervi“ na vojnim vježbama, lako se dalo zaključiti da je u pitanju veći proplanak na kojemu su tamo uvježbavali upravo ono što se sad stvarno događalo. Zapovjedniku minobacača 120 mm naložio sam da uzme mjeru tim položajima za slučaj da nam budu stvarali probleme. Jednom prilikom dojavljeno je da se čuju eksplozije desno od naših položaja. Naravno pripadnici Konavoske bojne su opet raščišćavali neke račune sa „susjedima“ preko granice. Već se moglo čuti kako gore u brdima gruha, kad me nazove njihov zapovjednik Srećko Kljunak i traži da se uključimo i tučemo neprijatelja. Kud ću sad izložiti domobrane kad nas nitko ne dira, od zapovjedništva tražit dozvolu da djelujemo još je gluplje jer tad će nam oni to sigurno zabraniti. Šuti i pravi se malo blesav valjda će se tamo kod Srećka to brzo završiti ali dvoboj ne prestaje i on opetovano zove da se uključimo i pomognemo im. U zapovjedništvu i onako ne znaju da imamo malo više mina i streljiva nego u njihovim popisima. Sad što je tu je ipak donosim odluku i izdajem nalog zapovjedniku da zagrije cijevi 120-ica i ispali nekoliko salvi po onom položaju, kojemu smo uzeli mjeru. Nešto su s druge strane pokušali uzvratiti po našim minobacačima ali tko će pametan očekivati da su naše dvije najjače teške cijevi gotovo na samom vrhu brda tako da su svi pogodci padali na sigurnoj udaljenosti daleko iza leđa naše posade u maleno polje. Prošlo je dvadesetak minuta i javlja se Srećko, kaže da mu je malo čudno ali da su minobacači s druge strane odjednom stali i da je sad sve mirno. Nije mogao sakriti znatiželju i upitao me što smo to napravili jer vrlo brzo nakon što su se moji Domobrani uključili neprijateljski napadi su zaustavljeni. Nasmijao sam se onako tajanstveno, glasno i blago, rekavši mu da smo napravili ono što je tražio i pomogli kako smo znali i to je sve jer smo prvi susjedi na crti i to ćemo i ubuduće napraviti ako bude potrebno. Sutradan su me pozvali da obiđem njihovo zapovjedno mjesto u Dunavama, prošetali smo do položaja pješaštva iznad Barbare i tamošnjeg tenka. Lijepo su me nakon toga u selu ugostili na objedu, običan vojnički ali više sam počašćen društvom, tu se našao i njegov zamjenik Ivo Simović Crni, topnik Niko Drobac, što reći, ko doma. Ugodno smo pričali a Srećko, za neke manje dostupan, znao se tako lijepo nasmijati, i eto, uživao sam u tom njegovom smijehu, iskrenom gostoprimstvu i prijateljstvu braće po oružju, koja je značila sigurno računaj na mene i moje mladiće ako to zatreba. Tako je to u ratu, mora se dogoditi ta „kemija“ povjerenja, koja znači budi siguran da sam uz tebe i računaj na nas, kao na sebe.”