Zakon o stambenom zbrinjavanju Hrvatskih ratnih vojnih invalida, po kojemu su do 2001. trebali biti zbrinuti svi potrebiti, donesen je još daleke 1996. godine.
Po tome Zakonu, zemljište je trebala osigurati lokalna samouprava.
Dolaskom za gradonačelnika Vida Bogdanovića (1997.-2001.), jedan dio je zbrinut izgradnjom stanova i dodjelom zemljišta u naselju Hladnica.
Po nama tada su mogli biti riješeni svi HRVI, koji su bili na listi, ali neka, možda i nisu?
Dolaskom Dubravke Šuice (2001.-2009.), obećava se dio zemljišta na Solitudu, ali se odustaje, očito zbog atraktivnosti zemljišta. U tim godinama građevinski lobi bio je najjača lokalna i nacionalna sila.
Da HRVI ne bi bili uskraćeni, obećava im se novo zemljište na glavici Babinoga kuka u vlasništvu Grada Dubrovnika, čijom prenamjenom bi im se jedan dio dodijelio.
Na žalost ništa od toga obećanja. Cijela glavica se izgradila, i dalje se izgrađuje. HRVI su i dalje stalno na čekanju.
U zadnjim trzajima mandata Dubravke Šuice, pred same izbore, Gradsko vijeće za potrebe stambenog zbrinjavanja branitelja prihvaća dodjelu zemlje na predjelu Nuncijata.
Nasljednik Dubravke Šuice Andro Vlahušić u 8 godina mandata nije ništa učinio za HRVI, a ako je nešto obećao, bilo je s figom u džepu.
U to su se branitelji, kroz proteklo vrijeme mogli osobno uvjerili u više navrata.
Dolaskom današnje gradske uprave na čelu sa Matom Frankovićem, do tadašnja nebriga pokrenuta je s mrtve točke.
2016. godine predložen je i donesen detaljni urbanistički plan naselja Nuncijata, po kojemu bi se, pored postojećeg dijela, uklopile i stambene čestice za HRVI, kao i cjelokupna infrastruktura ovoga naselja s pristupnim cestama, sportskim objektima, školom, vrtićem i trgovinama.
Do kraja 2016. je obećana dodjela parceliziranih čestica HRVI, ali je onda naglo isplivala potreba za mišljenjem UNESCO-a (!?), dakle, mišljenja, koje nas ne obavezuje ni na što. UNESCO, uostalom, i nije nadležan za odobravanje GUP-ova itd.
Evo jedan primjer što je mišljenje:
Nakon traženja i dobivenog mišljenja ministarstva od jednog našeg sugrađanina u svezi stambene problematike, pročelnica je odgovorila da “što oni znaju” i nastavila po svome.
Ako se ne može graditi na Nuncijati, hoće li se postojeće rušiti?
Odgovor znate.
Ne treba se bojati niti mišljenja UNESCO-a, ni zabrane gradnje, treba strahovati i u javnost iznositi šporke igre oko zemljišta, na dušu svih igrača u njoj, koji zbog osobne materijalne koristi zorno pokazuju s koliko morala gledaju i koliko osjećaju hrvatske žrtve u obrani naroda i slobode.
Dubrovnik je zadnji grad u Hrvatskoj koji većini HRVI-a još nije riješio stambeno zbrinjavanje, tek nešto više od 20 godina nakon završetka Domovinskoga rata.
Neki invalidi čekaju rješenje stambenoga pitanja još od 1996. godine, kada je donesen zakon. Na žalost i na užas, neki su umrli to ne dočekavši.
Koje se igre sada igraju? Čeka li se da i zadnji ratni invalid umre pa da mu se , umjesto stambenog pitanja za života,život riješi parcelom na Dubcu ???
Dok je ovo pisano, stiglo je mišljenje UNESCO-a : oni ne bi da se išta gradi bilo gdje.
Dakle : Dubac, evo nas!
Predsjednik odbora za stambena pitanja UBD
Mario Kos