1991. godina bila je najteža tijekom obrane dubrovačkog kraja i cijelog juga Hrvatske (današnji prostor Dubrovačko-neretvanske županije). Na zapadnom dijelu bojišnice, kao i u okruženom Gradu 1992. godina također nosi svoje izazove, trebalo je održati crte obrane i u proljeće krenuti u oslobađanje. Na Bistrini je bilo razgraničenje, lukavi neprijatelj je u jednom trenutku ,tamo zarobio na prevaru jednu našu desetinu. S nadmoćno dominantnih visova na istočnoj strani zaljeva nije davao predaha i kad bi utihlo topništvo radili bi snajperi i pješaštvo, pokušavajući probiti sad već stabilnu i utvrđenu crtu obrane. Pred sam početak odlučnih borbenih aktivnosti pale su žrtve, a u samom tijeku kasnije na desetine poginulih, gotovo i cijele malobrojne satnije su bile izbacivane iz “igre”, desetkovane kroz teške okršaje.
Danas su suborci obišli i Vjetreni Mlin, ali emocije su najviše isplivale na Bistrini, gdje je primjerom hrabrosti ostao pored svih sebi sličnih i za našu slobodu zaslužnih splićanin Goran Kliškić.
Prvi zapovjednik diverzantskog voda 4. gardijske brigade Goran Kliškić, sin opernog prvaka Ratomira Kliškića, heroj Domovinskog rata, u 22. godini je položio život na oltar domovine spašavajući svog suborca.
Poginuo je 24. ožujka 1992. godine.
Splitsko dite, sportaš, trenirao je u Taekwondo klubu Kocunar iz kojeg su brojni mladići na početku rata otišli na bojište.
O njegovim posljednjim trenutcima u obrani Hrvatske na Bistrini kod Stona, i veličanstvenom činu humanosti i bratstva hrvatskih ratnika, svjedoči njegov suborac i prijatelj Boran Martić:
“- Ne samo što je to bilo strateški bitno mjesto, nego je bilo važno i srozati moral, a nanijevši gubitke diverzantskom vodu računali su da će se to i dogoditi. Naravno, nisu u tome uspjeli nego su samo izazvali još veći otpor i još veću volju i želju za oslobađanjem našeg teritorija. Sa strane ceste bliže obali smo imali jedan top koji je trebao služiti za zaustavljanje prodora tenkova i jedan teški mitraljez, a na drugoj strani ceste je bio na padinama brda položaj skriven u šumarku. Taj u šumarku je bio napadnut i bio je otkriveniji. Na početku napada Goran je zapovjedio povlačenje u bunker i u tom povlačenju je Ivicu Vucu pokosila granata. Kažu suborci da je već bio teško ranjen, Goran je samo viknuo suborcima da idu prema bunkeru dalje, a da će on ići po Vucu. Sebe je svjesno izložio pogibelji, a svoje je ljude zaštitio. Mogao je zvati nekoga da mu pomogne, ali je bio svjestan da bi ih mogao dovesti u opasnost. Izvlačio ga je, granatiranje je bilo intenzivno i iduća granata ih je pokosila obojicu. Dobili smo dojavu da su pokošeni, više nikoga nije bilo briga za granatiranje. Bila je noć, svi smo došli tamo i izvukli Gorana i Vucu, zvali smo hitnu pomoć i dok su oni dolazili oni su nam umrli na rukama. Vuco više nije pokazivao znakove života, ja sam držao Gorana koji nije mogao izustiti ni riječ. Umro je. Svi smo tu doživjeli šok i to nas je na neki način obilježilo za cijeli život – priča Martić o jednom od najtežih trenutaka u svom životu.”
Članovi Udruge branitelja Dubrovnika su branili cijelo područje juga Hrvatske, i jedna od zasada im je svjedoćiti živo i izravno ovakvim događanjima i zapaliti svijeću suborcima, braći po oružju, tako smo danas pored onih za Gorana i Ivicu, tamo zapalili svijeće i za umrlog (2013.) prijatelja primorca Vinka Konjuha i tragično stradalog, od mine na mostu, Gorana Lasića, oca, sportaša, rukometaša iz Korčule.
Koliko god se radovali susretu s prijateljima i suborcima na ovaj dan, emocije naiđu same, iznenade i oboje ga sjetom, ponosom i vjerom u vrijednost svake žrtve, tijekom Domovinskog obrambenog rata, za budućnost Hrvatske.
Izdvojili bi stihove djevojke, koja te osjećaje, i osobno iskustvo gubitka izražava s nadahnućem jer je prate svaki dan…
Monika Vuković Bolanča:
“Sablasno mračna je noć,
iako stotine svijeća kraj mene gori.
Ja ih palim.
Za Vas …..Junake
O, itekako se sjećam onih mračnih i mrklih noći
dok su Vaša srca još uvijek kucala.
Suza me podsjeti na prošle dane,
na noći bez mjesečeva ogledanja i
zvjezdana traga.
Prene me zvuk,
u stvarnost me vraća.
Doći ću Vam opet.
Jer Vas volim, jer Vas se sjećam.
Dolaziti ću Vam dragi, besmrtni prijatelji,
da vam se u zahvalnosti poklonim.
I upalim svijeću za vječnost”