Novosti

Sjećanje na Ivicu Butigana

25. studenoga 1991. godine poginuo je u borbenim djelovanjima pripadnik Samostalne djelatne bojne ZNG Dubrovnik Ivica Butigan i jučer smo posjetili mjesto pogibije u Dolima, položili cvijeće i zapalili svijeće, tako blizu magistrali, za koje rijetki znaju,… ali ne može se zaboraviti, i tek će se o tom mladom bojovniku i tom mjestu pričati jer je od posebnog razloga i ima u sebi snažne poruke.
Da se prisjetimo…  Na zahtjev Petra Šimca, dio pripadnika djelatne bojne ZNG Dubrovnik jačine omanjeg voda, kojima zapovijeda Boro Rupčić, Mate Šarlija –Daidža, isprativši ih nadahnutim govorom, upućuje na pothvat iznad sela Doli, kako bi pokušali zatvoriti taj smijer neprijateljskog napada. Vod gardista i dragovoljaca našao se u ulozi izvidničke skupine zapovjedništva Sektora. Nakon izravnog susreta s neprijateljskim vojnicima, došlo je do sukoba u kojemu je gardist Ivica Butigan teško ranjen.

Dragan Jogunica, je ispričao o tome ono što je doživio:

„ I krenuli smo s autobusom, ali nismo znali da su četnici već ušli u Dole. I mi smo ušli autobusom kad su oni zaprašili po autobusu. Mi smo iskočili, normalno, po šumi se razbježali i krenuli. PUT Stona, smo se povlačili… pojedinačno, u grupama, svakako… I navečer smo došli do Stona, međutim falio nam je Ivica Butigan. Istu večer smo se vratili tražiti ga, ali bila je noć… a nismo smjeli svijetliti jer su poviše nas bili, blizu, na 100 metara su bili četnici. Tako da ga nismo našli i vratili smo se i prespavali i ujutro rano opet krenuli. Pošlo je nas 5, ja mislim da je 5 nas bilo. I tako, malo puzi, malo pretrči… došli smo i našli smo ga u jednoj udubini, stijeni, dobio je geler u bedro i iskrvario tokom noći… E onda smo ga nosili nazad, isto tako, malo smo puzali, malo… svakako… Onda smo bili prisiljeni, imali smo jednog Yuga, kod dnje one gostione, bivše… bili smo prisiljeni da ga ubacimo u gepek iako je bilo teško… i tako smo ga dovezli u Ston… A onda smo išli javit mu ocu. Kad smo došli pred kuću njegov otac je izašao i pitao, iako nije znao što se dogodilo, pitao je: „Koji mi je sin poginuo?“ Mi smo rekli: „Ivica…“. On je rekao: „Hvala Bogu, neka je, poginuo je za Hrvatsku!“

Ivica je pokušao sam sebi zaustaviti krvarenje korištenjem zavoja, koji je pored njega zatečen, no podlegao je ranama. Zbog siline napada odsječena je skupina od 12 pripadnika, koja se uz izuzetne napore ipak uspjela izvući. Ranjeni Ivica se uspio skloniti u procjep u stijeni gdje je kasnije izdahnuo.

Skromno komemoriranje, u sebi izmoljene molitve i sjećanje. Našli smo se na tom mjestu Marko Potrebica, Ivičin brat Josip Butigan, koji je došao na Čepikuće iz Austrije svojom voljom stati uz brata i ostale, a s nama je bio i Denis Tešanović iz Vukovara, također (kao i Ivica) mladić prebjegao iz JNA, stavivši se u obranu Dubrovnika.