Nakon što smo se, ne tako davno, poklonili mladosti našega poginulog branitelja Josipa Zvone na Pobrežju, malo smo se podružili i unatoč terapijama bio si pun energije, a eto i mi nade da ćeš se otrgnuti zloćudnoj bolesti. Na žalost rijetko se čuda događaju ona jednostavno budu. Ti si bio jedno čudo i uzor i prijatelj, skroman a velik sa svojim rezultatima u sportu, iskustvima rata, predanošću stvaranju i životu, koji si prenio na svoju divnu obitelj. Tiho je došao i trenutak tvog gašenja, odlazak u nebo ali ostavio si nam puno djela i primjer kako nam valja nastaviti. Lijepo je bilo čuti na komemoraciji, kojoj smo imali veliku čast nazočiti, kako si uz tvoj automobilizam istaknut i kao dopredsjednik Udruge branitelja Dubrovnika, kojoj si jedan od osnivača. Veliki Dubo. Borio si se, pokazao kako se voli Grad i Hrvatska, i u ratu i u miru, a mi smo ponosni na tebe za uvijek. Dao si sebe potpuno, ispunio životni put dostojanstveno, a to se vidjelo i osjetilo na tvom ispraćaju.
U ime tvojih prijatelja i branitelja od tebe se oprostio Andrija Jarak, onako kako je to doličilo. Napravio je to ma najbolji način, i koliko nas je dirnuo, toliko je život tvoj nastavio uporabivši riječi poput vrata, koja si otvorio za dio svijeta što ga možemo osjetiti i nakon tebe. Ostaješ i čekaš nas iza bogena. Izazov je to i treba se potruditi nastaviti tako težiti boljem.
Andrija se od tebe oprostio riječima, koje tako, tako, dobro dočaravaju tvoju životnu priču:..
“Dolazeći iz Zagreba razmišljao sam što reći, a da to ne bude neka nabrajalica i nekoliko ispraznih statističkih statističkih podataka, jer to o čovjeku ne govori ništa. Moj dragi prijatelj Jasenko Houra je prije 40 godina napisao najveći hit Heroj ulice, čiji stihovi kažu “Uvijek sam želio biti heroj, ne kao James Bond, prokleti tajni agent…prisiljen da razmišljam, shvatio sam sve, nisam rođen da budem heroj”. Ne znam je li Dubravko Čikor htio biti heroj ulice, ali postao je. Ranih osamdesetih kad nije bilo društvenih mreža, internet platformi, kad nije bilo Facebooka, Twittera i svih ostalih blagodati mi smo na Babinom kuku vozili kariće, na način da smo se spuštali niz Primorsku ulicu, a pit stop nam je bila Burđelezova garaža. Kad smo se spuštali, govorili smo: “Čikor, Čikor…” On je nama bio i Fittipaldi i Senna i Prost i Schumacher, sve u jednom. U toj garaži su se sklapali i trkaći auti. Čikora sam prvi put vidio i upoznao, imao je dugu plavu kosu i brkove, izgledao je kao neki bavarski vozač rallya, vječna cigareta u ustima, gard, tu i tamo bi bacio neku foru. Uvijek je bio autoritet koji je zadržao cijeli svoj život. On je tata dubrovačkog automobilizma, imao je karizmu, sve odlike lidera, obožavao je sport, ne samo autosport. Neću nabrajati titule koje je imao, jer to ne govori dovoljno o ljudima.
Reći ću nešto o Dubravku kao suprugu, ocu i djedu. Prije 4,5 godine prijatelju, ti si zatvorio životni krug, a taj je krug puno važniji od Požege, Grobnika, Solina, Zagreba..Kad su se rodili Niko i Dario, narastao si deset cenata frende… Kad sam te zvao i čestitao ti, rekao si mi: Dobili smo dva Dinamovca! To ti je bila, prijatelju, najvažnija životna pobjeda. Za deset, petnaest ili trideset godina neće nikome morati objašnjavati tko su, svi će znati da im je djed veliki Dubravko Čikor.
Bio si suprug, 41 godinu si živio sa svojom Augustom. Volio si bit malo “El Bahate”, ali ona ti je bila zrak i voda. Zrak koji dišeš. Nisi mogao zamisliti život bez nje. Sunce, Mjesec, sazviježđe, sve ti je bila Augusta.
Niste mogli Dubravku Čikoru dvije stvari dirati, jedna su branitelji, a druga Dinamo. Nikad prijatelju sebi neću oprostiti što nismo bili zajedno na ovom razbijanju Tottenhama, da nisi vidio kako “masakriramo” velikog Mourinha. Rekla mi je Augusta da ti je to šapnula u bolnici i da si na trenutak otvorio oči, biće mi žao dok dišem ovaj zrak što nismo zajedno gledali tu utakmicu.
Bio je uporan i bio je svoj. Što to znači, ljudi u Hrvatskoj padaju na valove euforije, kiša pada, svi otvaraju kišobrane. Čikor nije otvarao kišobran, nego bi išao vidjeti vanka pada li kiša. Takav je bio u svemu. Životni san mu je bio okupiti sve braniteljske udruge u DNŽ pod jednu kapu. Radio je na tome, puno smo o tome razgovarali, taj san mu se nije ostvario i teško da će se ikada ostvariti.
Domovinski rat, bio si satnik i časnik Hrvatske vojske. Časno i pošteno. Dvije tragedije su obilježile tvoj put: 12. listopada 1991. zlikovci i zlotvori ubili su Nika Brajića, Augustinog tatu, Dubravkovog punca, velikog čovjeka, vozača hitne pomoći koji je ubijen samo zato što je imao krivo ime i prezime. Samo zato što je u Ravnom, od kojeg je i Bog Svevišnji digao ruke sa svojom pokojnom ženom pokušao izvući svojih pet kćeri i poslati ih u svijet kao časne i poštene ljude. Niko Brajić je tučen deset dana u Trebinju od ljudi s kojima je radio. Umro je u najvećim mukama u logoru Bileća, a liječnik koji je radio s njim dvadeset godina nije ga prepoznao. Niko Brajić je bio prva žrtva agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tebe je prijatelju to jako pogađalo, bila ti je to nerada tema. Drugi težak trenutak je bio kad si Augustu i dva sina nogama doslovno ugurao na Slaviju i otjerao iz grada. Sedam dana s nikim nisi razgovarao, pušio si četiri kutije dnevno i onako mrzovoljan, bio si sto puta mrzovoljnjiji. Tu se vraćamo na onu priču što je tebi bila Augusta….
Sve te tragedije si stoički podnio. Prošao je rat, stvorio si automoto sport i cijelo to vrijeme imao si široku slavonsku dušu. Bio si domoljub, obožavao svoj Grad i Hrvatsku, ali nisi mrzio. Veliki frajeri ne mrze. Veliki ljudi ne mrze. Veliki ljudi vole svoje, ali ne mrze druge i drugačije. Sjedao sam s Augustom, sudbina je htjela, u posljednjih šest mjeseci više smo bili skupa nego u cijelom životu, a njoj su stizale poruke iz Podgorice, Kotora, Beograda, Novog Sada, Požege, Češke, Mađarske…Danas me dirnulo, čovjek je donio vijenac od vozača iz Mađarske.
Kad sam kod Auto kluba, imam jedan prijedlog, za one koji te naslijeđuju. Ime Auto klub Dubrovnik Racing je dobro, ali mislim da je fonetičnije i ljepše uhu da se klub zove Auto klub Dubravko Čikor Dubrovnik. Zašto? On vam je tata, on vas je stvorio, bez njega bi vozili kariće s početka moje priče.
Ti, starče moj, mirno spavaj, s tim plavim okama, opet si nas sve prevario…Bit ćeš na Osojniku, a tamo, šapnuli su mi neki insideri, vozit će se neka brdska utrka tebi u čast… pa ćeš iz gornje A lože moći čuti tko je krivo šalto, tko je krivo kočio.
Naspavaj se, prijatelju, zaslužio si. Hvala ti na svemu, bilo mi je čast reći da je Dubravko Čikor bio moj prijatelj, moj suborac i da si mi bio idol kada sam bio nitko i ništa. Kada sam bio malo dijete, kad smo se karićima spuštali i vikali tvoje ime.
Draga moja Augusta, smrt sve poravna. Svaki put do kraja života, kad se pogledaš u ogledalo, možeš reći: “Dala sam sve od sebe. Dala sam sve od sebe, pokušala i moguće i nemoguće. Ja sam ti svjedok za to, ali ja sam nebitan, Svemogući Bog ti je svjedok. Nismo imali šanse protiv tog zla, ali budi ponosna na njega, na vaš život, na 41. godinu braka, na svoju djecu, na svoje unuke, imaš za koga živjeti. Danas završava jedna neponovljiva karijera, danas na bolji svijet ide hrvatski branitelj, naš idol iz djetinjstva, naš prijatelj….”
Što nam je preostalo, kako smo ti na komemoraciji u libru napisali, nego tebe, našeg suborca i branitelja Dubrovnika pozdraviti.
Živiš u našim sjećanjima. Za tvoju predanost, istinsko prijateljstvo, i veliki doprinos djelovanju Udruge, sve što si dobro ostavio. Hvala !