Novosti

TUŽNO SJEĆANJE NA IVICU BUTIGANA: Tri dana smo tražili njegovo tijelo, a nije još imao ni 20 godina

Na današnji dan, 25. studenog 1991. u Dolima je poginuo hrvatski branitelj, pripadnik Samostalne djelatne bojne ZNG, Ivica Butigan.  Tek nekoliko dana kasnije, trebao je napuniti 20 godina.

Bilo je to nakon pada Čepikuća, malog mjesta u Dubrovačkom primorju koje je odolijevalo mnogobrojnijem neprijatelju puna 53 dana. Kako nam je kazao jedan od važnijih aktera obrane Čepikuća, Marko Potrebica, kada je neprijateljska vojska konačno uspjela ući u selo, danima se mogla čuti njihova pjesma: “Oj Tuđmane je li moguće, padoše ti Čepikuće”.

Ivica je pobjegao iz JNA u rujnu 91, ali nije mogao doći u Neum, pa je produžio za Hrvatsku. Prvo su čuvali repetitore na Pelješcu, a onda je pošao za Čepikuće. Tamo je bio od prvog do zadnjeg dana. Pri povlačenju smo pošli do Metkovića, vratili se u Dole, a JNA je već ušla u mjesto, priča nam Josip Butigan, Ivičin stariji brat.

Josip je bio s bratom, počele su padati granate, tražili su zaklon.

-Sakrili smo se od kiše granata gdje je tko stigao. Bilo je jako nevrijeme….grmljavina…Uspio sam se izvući i stigao u Ston. Suborci su me pitali gdje je Ivica, a ja sam mislio da se uspio izvući prije mene i da je već stigao k njima. Kad sam ja došao, bila je gotovo ponoć.

Josip je tražio tri godine mlađega brata u Veloj Luci, Splitu, mislio je da je ranjen i prebačen u neku od bolnica. Najteže mu je bilo, kaže doći doma roditeljima vidjeti da nije možda tamo. Nije znao što da im kaže gdje mu je brat.

-Kad su me pitali gdje je Ivica, rekao sam im da je netko morao ostati na položaju. Dva dana sam ga tražio, a treći dan ujutro, našli smo njegovo tijelo.

Danas su se na mjestu njegove pogibije našli mnogi njegovi suborci i prijatelji, položili vijence i svijeće.

-Pozdravljam članove obitelji našeg Ivice, ratne prijatelje, ratnog izvjestitelja Blaška Raguža te admirala Antu Urlića koji je izdvojio svoje vrijeme i nije mu bilo teško doći. Čast nam je i obaveza da nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu hrvatskih branitelja. Oni su nas zadužili svojim životima jer njihova krv prolivena i dalje teče ovom natopljenom zemljom. Isus jasno kaže u Evanđelju kako nema veće ljubavi od onoga koji svoj život položi za svoje prijatelje. Ivica je to učinio za nas. On ne može danas govoriti, ali nas je zadužio da svjedočimo za istinu, a ona je samo jedna. Ne možemo je prilagođavati nikome, s njom se ne može kalkulirati. Zato upravo mi trebamo biti svjedoci jer smo bili tu kada je trebalo stati na branik domovine. Naša je jedina želja ljubav prema hrvatskom narodu i stvaranje neovisne i slobodne države Hrvatske, kazao je u Dolima pukovnik HV i đakon Božo Šutalo.

Šutalo kaže kako mu se i danas vraćaju slike onog dana kada je Ivica nađen mrtav, na ovom mjestu, tri dana poslije pogibije.

-Ivica je bio miran i staložen, povučen, nenametljiv, dijete po godinama, ali njegova hrabrost i srce bilo je veće nego Dinara. Zato su njegovi pokojni roditelji mogli biti ponosni na svoga sina. Ponosni smo i mi, njegove ratne kolege što smo ga poznavali. Pitam danas vas i sve gdje je danas zajedništvo koje je bilo među nama te 91 godine? Bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, nitko nikoga nije pitao tko si i što si. Dobro si došao brate, ako si bio spreman svoj život dati za stvaranje neovisne države Hrvatske.

U crkvi svetog Vlaha u Stonu don Ivo Šutalo održao je misu za pokojnog Ivicu i sve poginule branitelje.

Branitelji Južnog bojišta su danas sjetili i pogibije Tihomira Antunovića. Admiral Ante Urlić i satnik Mario Pavlović su u njegovu čast i spomen položili vijenac i upalili svijeće.

Zanimljivo je spomenuti kako nekih sudionika ove ratne priče nema u Registru hrvatskih branitelja. Ono je što ih najviše boli u ovo vrijeme, kažu je nepravda nanesena mnogima od njih. Ipak, drago im je da su se sreli, makar i na ovu tužnu obljetnicu, kako bi posvjedočili o ratnim danima i herojima koji su pali za našu slobodu. I da bi o svemu mogle čuti i nove generacije, mladi koji moraju čuti kako su nekad njihovi vršnjaci stvarali Hrvatsku.


Tekst i fotografije: Ivana Žuvela Kalina